Uzimajući zdravlje zdravo za gotovo

Uzimajući zdravlje zdravo za gotovo

21/03/2018 0 By admin

Zdrav čovjek ima mnogo želja, bolestan samo jednu – da ozdravi.

Sve je lako kad sam zdrava, ali uzimajući zdravo za gotovo svoje zdravlje, u utrci za svim tim željama, na kraju su velike šanse da obolim. I onda odjednom sve postane nevažno, osim želje i volje da ozdravim, vratim snagu i energiju kako bih opet jurila. Vrtim se u krug. U toj životnoj jurnjavi, sve što je predmet moje preokupiranosti crpi moju energiju. Umor, neispavanost, razdražljivost i nervoza su signali koje nerijetko ignoriram, zbog toga neminovno dolazi do „prazne baterije“, pali se crveni alarm i nastupa stanje bolesti. Bolest me primorava da se bavim sobom, tada radim sve ono što nisam radila pa me takva loša navika i dovela do stanja bolesti. Mnogo više odmaram, spavam, ne nerviram se, jedem zdravu hranu i pronalazim prijeko potrebno vrijeme za sebe. Bolest je vanredno stanje, a briga o sebi traje koliko i to stanje, nakon čega se vraćam svojim ustaljenim životnim navikama, jer Bože moj, svijet će propasti, ili je već propao dok sam bila odsutna u brizi o svom zdravlju?

Većina će se složiti sa mnom, danas je vrlo brz tempo života, mnogo radimo, previše obaveza, premalo vremena, zbog toga smo u konstantnoj žurbi, iscrpljeni, bezvoljni, bez energije da učinimo nešto dobro za sebe. Poput hrčka u kotačiću. Kako god, sve su to izgovori. Da, izgovori, jer i nezaposleni ljudi sa obiljem slobodnog vremena jedu nezdravu hranu, spavaju do podne, ne kreću se. I oni imaju izgovor – nezaposleni su, jadni, depresivni, nemaju volje da učine dobru stvar za sebe i svoje zdravlje. Ako ne želim promjenu, uvijek ću naći opravdanje. Ako ne volim sebe, neću se mijenjati. Doktori nam govore da je stres uzrok većine bolesti, riječ je o izlizanoj frazi, kojoj se cinično smijemo i pritom je previše ne analiziramo. Ono što nam zapravo žele reći je: „Idi bavi se sobom, svojim mislima, emocijama i reakcijama.“ Ipak baviti se unutrašnjim stanjem iziskuje vrijeme i posvećenost, a toga nam najviše nedostaje, zbog toga što trebamo ispuniti sve kriterije i obaveze prema vanjskom svijetu. Baveći se vanjskim okolnostima, zaboravljamo sebe. Usudim se reći, često i bježimo sami od sebe.

Ne daj Bože da u tom procesu bavljenja unutrašnjim svijetom, otkrijemo da nismo tako bajni i sjajni i da nosimo veliki dio odgovornosti za sve što nas snađe u životu. Iz tog razloga je najlakše okriviti vrlo popularni stres, kojeg smo prihvatili kao neminovnost današnjice i nešto vanjsko što nam remeti mir i harmoniju. Mislim da je većina bolesti ustvari rezultat neadekvatnih reakcija našeg organizma na život.

To je ono kada sve shvaćam osobno, kad ne znam postaviti granice, kad krivim sebe i druge, kad sam ljuta na sebe i druge, kad se opirem, kad sam u strahu, kad osjećam tjeskobu i grč. Povrh svega toga, ne znam se nositi sa svim tim emocijama, gurnem ih pod tepih, a sve što je potisnuto kad tad izađe na površinu. Ako se pojavi u vidu bolesti, onda sam itekako zaglibila. Na taj način sama stvaram stres svom tijelu, a stres nisu samo negativne emocije koje osjećam, već i odsustvo umijeća da se na pravi način nosim s tim emocijama.

Zato kad mi bolest pokuca na vrata, trebam je primiti, jer došla je sa razlogom, da me uspori, ograniči, stjera u ćošak. Došla je da mi pokaže da sam sebe stavila na posljednje mjesto, da sam postala robot kojim ‘stresna’ svakodnevica upravlja, da je sve postalo važnije od redovnog obroka i sna. Tu je da mi kaže da sam samo čovjek od krvi i mesa, da je sasvim u redu ponekad biti slaba. Istina je, svaka bolest je neugodna, ali ako nisam svjesna da moram stati na loptu, onda je njeno iskustvo neophodno. To mi je prilika da više volim sebe i svoje tijelo, da postanem zahvalnija na onom što imam. Svaki put kad sam nezadovoljna svojom kosom, sjetim se da postoje žene koje nemaju kosu. Kada me mrzi da obavljam svakodnevne, rutinske poslove, za koje mislim da su sitni, bezvezni i dosadni, sjetim se da postoje ljudi koji nažalost, čak nisu u stanju samostalno voditi računa o svojoj higijeni. Kad pomislim da sam nemoćna ili nesposobna, sjetim se da bez zdravstvenih poteškoća i ograničenja, zapravo imam svu slobodu da napredujem, pokušavam iznova, razvijam se i konačno uspijem u svojim zamislima.

Uistinu je zdravlje najveće bogatstvo i sloboda, a njegov gubitak jedna od najtežih lekcija, kojom učimo razvijati ljubav prema sebi. Tada shvatimo koliko čovjek može u isto vrijeme biti krhko i snažno biće, dok se neumorno bori za sopstveno ozdravljenje. Život svakako prolazi, nemamo kontrolu nad mnogim stvarima nad kojima bi željeli, možda nikad nećemo ni imati, na nama je koliko ćemo kvalitetno živjeti. Kvalitetan život sigurno ne podrazumijeva nemarnost u očuvanju vlastitog zdravlja.

Izvor: atma.hr